Jakovljeve povijesti, Josip i njegova braća

Dubok je zdenac prošlosti. Možda bi ga zapravo trebalo nazvati bezdanom?Tako bi se naime trebalo postupiti čak i onda - ili možda baš onda - kad nam je riječ i pitanje samo i jedino o ljudskome biću, o prošlosti tog zagonetnog bića što u sebe uključuje naš vlastiti prirodno-veselkast i natprirod-no-bijedan opstanak, a čija tajna, to je barem samorazumljivo, čini alfu i omegu svega našega govorenja i pitanja, podarujući svemu govorenju nasušnost i gorljivost, a svemu pitanju usrdnost. Pa nam se događa da se, što dublje kopamo, što dublje prodiremo i u tmini nastojimo opipati podzemni svijet prošloga, to više pokazuju početni temelji ljudskoga, njegove povijesti i njegova ćudoređa, kao posve neizmjerivi, izmičući pred viskom našega dubino-mjera uvijek iznova sve dalje i dalje u bezdan, koliko god nam se vratolomnom činila vremenska duljina na koju odmotavamo njegov konopac. Ipak, dobro je pogođeno kad ovdje velimo uvijek iznova sve dalje i dalje, jer ono neistraživo takoreći izvrgava ruglu naš istraživački pothvat: nudi mu prividne oslonce i odredišta iza kojih se, kad ih dosegnemo, otvaraju nove dionice prošlosti, kako se to događa šetaču kraj obale koji nikad ne nalazi kraja svojem pješačenju jer ga iza svakog pruda kao iza glino-vite kulise, koju bijaše uzeo za svoj cilj, mame nove daljine uvijek novih predgorja.